Ninja World

Powered by Forumotion™

Ninja World | USHIWAKAMARU - MISSING PIECE TEST

Započni avanturu!
Stvori legendarnog karaktera kog će igrači pamtiti godinama i postani najjači ninja u igri.
Tvoja avantura počinje sada!


Info
Uputsvo
RegisterJoin Discord
Ninja WorldLog in

Ninja World - Roleplay Card Game

new_releasesView posts since last visit account_boxView your posts chat_bubble_outlineView unanswered posts done_allassessment Top Users of the Dayassistant_photoTop Users of the Game deleteDelete Cookies

USHIWAKAMARU - MISSING PIECE TEST

Ovo je tema u kojoj Ushiwakamaru radi Missing Piece Event.

Mrak uveliko je gutao oblike i pretvarao ih u jedno, tamu. Šuškanje prolećnog lišća moglo se čuti naizmenično po krošnjama Inoku šume. Keisuke i on bežali su od ninje nepoznatog porekla i snage. Njihova putanja bila je predvidiva i laka za pratiti, prokleti manjak iskustva. Neznani asasin uspeo je da ih neprimećeno prati i u jednom trenutku ispalio je koban hitac iz tame. Ushiwakamaru refleksno uspe da izbegne hitac, ali kako je promenio svoju poziciju više ništa nije delilo hitac od nespremnog Keisukea. Pogodak jasan, precizan, uzeo mu je život u trenu. Njegovo telo palo je na tlo iz vrhova krošanja kojima su se do tad kretali. Znao je da mora da nastavi dalje ili će i on završiti neslavno. Adrenalin i žal drobili su njegovo srce. Znao je da će ovaj trenutak ostati urezan u njegovom sećanju do kraja života. Iskrena suza potekla je iz oka. "Prijatelju, vidimo se uskoro." , rekao je nesiguran da li ima šanse da preživi. Previše često je gledao kosača smrti pravo u oči, kako se podrugljivo smeje. Tugu i bes ostavio je za kasnije, sada je morao ostati smiren i nadje izlaz iz situacije.

Zlatno sunce koje je poboljšavalo atmosferu polako je zalazilo. Bilo je vreme da se pakuje. Narandžasti odsjaj od prozora padao je na hrpu skrolova koje je sortirao za predstojeću misiju. Računao je u glavi najbolje taktike i komboe koje je mogao da uradi, no ipak nije mogao da dođe do rešenja koje bi uspešno završilo posao. Težak uzdah prekinuo je tišinu koja je vladala u njegovoj dnevnoj sobi. Stao je kraj prozora i gledao svoj možda poslednji zalazak Sunca. Prelistavao je memorije hronološki, birajući da se seti samo trenutaka koji su njegov život činili lepim i punijim. Neke slike su izbledele i nije mogao jasno da ih se seti, baš one napravljene sa njemu, dragim sada dugo pod zemljom, prijateljima. Svi su oni tragično umrli u akciji. Svakim prolazećim časom približavao se njihovoj sudbini. Sa potpunim zalaskom sunca završio je poslednje pripreme i nestao je u novonastaloj tami. (otišao je na misiju)

Jutarnji čaj i mir prekinulo je iznenadno lupanje na vratima. Ushi ustade da otvori onako mrzovoljno i trapavo, misleći da je na vratima Karako. Kada je otvorio vrata video je nenajavljenog gosta. Yunko stajala je sa novorođenčetom u naručju ispred njega sva uplakana. Video joj se bes, zbunjenost i očaj u očima.

"Tvoje je!", prodrala se na njega iz petnih žila.

"Ehhhh...??", prebirao je sećanja, "...davno smo... auuuu... da..."

Uplakana je pomno pratila šta će ovaj reći kroz zvunjeno mucanje. On uzdahnu pa nastavi.

"..:UĐI!"

Sela je u Ushiwakamaruov dom. Ushi znao je da je ovo još jedna odogovornost koja će ga pratiti do kraja života. On je odrastao bez roditelja i zna kako je biti bez novca i majčinske ljubavi.

"Od sada ćeš živeti ovde, sa mnom. Novca sada ne fali i počeću da plaćam životno osiguranje kod Daimyoa i da štekam jedan deo, da te osiguram zbog prirode mog posla. Neću biti kući toliko često. Za sve što ti bude potrebno blagovremeno me obavesti... i da venčaćemo se ako na tome budeš insistirala..."

Ceo razgovor je držao strogo poslovno, ali to je bio jedini način na koji je mogao da izrazi sebe. Hteo je da obezbedi sigurnu budućnost svog deteta. Suze u njenim očima počele su da se gomilaju, ali više nije bila očajna. Prekinula ga je.

"Znači ne voliš me?"

"Izvini."

Neprijatna tišina stvorila se u prostoriji.

"Brinuću o tebi i njemu, tako da nemaj brige. Emocije svakako dođu i prođu."

Prišla je sa detetom u naručju i sela mu u krilo. Uneo je toplinu i sigurnost u njeno srce brutalnom iskrenošću. On prebaci ruku preko nje i zagrli je. Možda je i zavoli kroz saživot. Konačno je imao čist pogled na dete koje je bilo umotano od glave do pete. Podigao je pogled i oči su im se srele.

"Lep je."

"Žensko je."

"Tatin sin.", pipnuo je nosić novorođenčetu.

"Aghhh...", uzdahnula je uz blagi osmeh.


То be continued...

Nedelja posle podne. Bilo je vreme za nedeljno čišćenje kuće. To mu ne bi teško palo da nije ugostio Karaka pre neki dan koji iako njemu jako dobar drug uvek bi njegovo prisustvo uništilo zen koji je stvarao. Kada je došao do spavaće sobe primetio je pored hrpe boca piva po podu i prosute hrane da fali jako bitan detalj. Njegovo bonsai drvo je nestalo! Prevrnuo je celu kuću ne bi li našao gde je Karako mogao da ga premesti. Pomerio je sofu, kada je ispod nje primetio ogromnu rupu iskopanu tehnikom zemlje i popucani rastavljeni parket. Kada je sišao u rupu našao je bonsai ali bez i jednog lista, polomljenih grana! Šta je moralo da se desi u njegovoj glavi da bi tako nešto uradio?! Koliko je popio? Sledeći put kad ga vidi našamaraće ga. Taj bonsai gajio je preko 3 godine. Ostatak dana proveo je u rastrojstvu i besu, koji je prešao u tugu, a onda u... ništa. Uspeo se da se smiri, ali više nikad neće ugostiti Karaka.

(Licon kao izvor svakog mog problema)

Borba je trajala satima i menjala je lokaciju. Jurili su jedan drugog. Zveckanje kostiju o težak i oštar metal odjekivalo je uzanim prolazima biblioteke u koju su nekako dospeli neprekidnom borbom. Svakim neuspešnim napadom oštrice posekle bi knjige i strane su letele u vazduhu. Ispred Ushijevih očiju proletela je strana sa upečatljivim tekstom crvene boje preko cele stranice, verovatno neka kaligrafska vežbanka.

KRAJ

Krvavo napisana reč kao da je naslutila šta će se desiti samo sekundu nakon toga. Po neuspešnom zamahu mač mu se zabio u policu. Trenutak koji on i njegov protivnik nisu razmeljivali zamahe ovaj je iskoristio da uradi nešto neviđeno. Njegovo telo zasijalo je grimizno crvenom bojom, u boji one reči. Talas čiste čakre širio se ogromnom brzinom iz njegovog tela rušeći biblioteku i čisteći sve pred sobom. Zbog same prirode napada Ushi nije imao vremena da odreaguje. Poslednje što je video je crvena koja prelazi u belu, gotovo, nestao je u trenutku. Bol je polako izbledeo, zajedno sa njegovim postojanjem. Talas se širio daleko pokrio je ceo krug od kilometar. Naravno da nije imao šanse pred takvom samoubilačkom tehnikom. "Akumetsu je sada siguran", bila je njegova poslednja misao dok je njegovo telo i dalje postojalo.

Znam da možeš za Tennina, bilo je par postova na STORYNOTE kazni koju si radio.


Ne moraš se fokusirati na opise i patetiku, toliko (to nije stvar zbog koje te vraćam tako da ako voliš možeš slobodno). Hoću da me zainteresuješ postovima, da vidim da je to post Ushiwakamaura i da želim da vidim šta se dogadja. Trenutno su to samo lineani opisi bez zapleta, nekog dogadjaja koji će onako kao čitaoca da me zamisli. Sada nemoj praviti dogadjaje da ti je majka zapravo asesin a tvoja sestra ti dodje tetka i krv nije voda epizode da mi pravis. Znaci ne samo linearni opisi situacije već, kroz dogadjaj. Odvijanje radnje.


Naravno ovo je roleplay na eventu ne moraš ti u svakom postu na forumu da praviš masterpiece ali značajno je bitno da sada pokažeš najbolje što umeš.

Tema broj 4: Napiši mi običan post gde tvoj karakter radi svakodnevne stvari.

Dan beše miran. Sunce u sutonu obasjavalo je kroz kriva okna prozora ogledalo ispred kog je stajao, prelamajući se i praveći mekanu tihu senku na njegovom licu. Birao je koji će svečani kimono nositi danas, sa plakara punog fino složenih svilenih kompleta u raznim dezenima i bojama. Izabrao je svetlo zeleni sa zlatnim vezom latica trešnje, koji se savršeno slagao uz prolećno vreme i atmosferu. Postavio je kimono na sto i počeo sa oblačenjem istog. Proces je bio dug u odnosu na oblačenje praktične shinobi uniforme, sto je i očekivano od sedmodelnog kompleta. Dok ga je oblačio izgovarao je stihove poznate haiku.

*
*
*


"Dosadna deca"
-onome ko to veli
cvet ne cveta




Matsuo Basho



Svečano sređen otišao je u dnevnu sobu gde ga je čekao spokojan prizor njegove žene Yunko. Spavala je umotana u ćebe na sofi. On je poljubi u čelo. Iako je i dalje spavala blag osmeh mogao se videti na njenom licu. Nije hteo da je budi, seo je na tatami tepih i počeo svoj dnevni zapis. U svojim zapisima pratio je stare običaje po kojima je novi dan počinjao zalaskom sunca i trajao od tad pa sve do sledećeg zalaska. Nije imao mnogo šta da zapiše, a morao je popuniti stranicu. Pisao je kratkim i jasnim stilom u kanjiu.

Zapisnik :

Njegovo iscrtavanje kanjia prekinuo je glasan i bolan krik. Aktivna faza porođaja je počela, neočekivano, kalendarski datum je tek što je pokazao osmi mesec trudnoće. Ushi joj je smireno i brzo prišao uzimajući je u naručje. "Sve će biti u redu.", šapnuo joj je dok je nosio do glavne medicinske shinobi ustanove. Tamo će dobiti adekvatan porođaj uz medic shinobije.

Nekoliko minuta kasnije pošto živeše blizu stigli su do bolnice gde ih je na ulazu dočekala medicinska sestra na pauzi. Mrzovoljno i namršteno ih je prihvatila jer je morala da baci svoj nikotinski štapić. "Za mnom.", rekla je i ušla u bolnicu. Pratio ga je sve do odeljenja specijalizovanog samo za porođaje. Na žalost politika bolnice je bila takva da svaki pacijent ima potpunu privatnost, higijenske uslove i šta sve ne, tako da je ulazak na to odeljenje Keisuke-u bio nemoguć. "Odradio sam svoj deo posla, u dobrim je rukama", mislio je u sebi dok se jeo što nije mogao da bude uz nju u ovako bitnom trenutku. Izašao je ispred bolnice u svojoj nemoći gde je sreo Keisuke-a. Keisuke beše njegov prijatelj još od ninja akademije. Izljubili su se i izgrili kako je kod njih to već bilo uobičajeno. Osmeh koji je držao na licu prilikom zdravljenja brzo je nestao. Keisuke brzo povezujući kockice ispali pitanje kao iz revolvera.

K: "Ko je ranjen? Što si ispred bolnice?", onako zabrinuto i znatiželjno postavi pitanje
U: "Niko nije ranjen.", odgovorio mu je.
K: "Pa šta ćeš onda ispred bolnice majka mu stara?"
U: "Žena mi se porađa."
Tišina nastade na neko vreme. Keisukeova faca je prebledela.
K: "Prijatelju nismo se videli godinu dana, a ti već dete imaš."
U: "Pa tehnički i da i ne. Kako si ti? Šta kod tebe ima novo?"
K: "Napredovao sam do ranga Tenina i mogu ti reći obaveze me ubijaju, nemam vremena za privatan život."
Keisuke u tom trenutku beše Jonin.
U: "Drago mi je i treba. Nikad nisam bio na S rang misiji, mogao bi me povesti na jednu. Znaš i sam da nisam toliko ispod u veštinama."
K: "Ajde videćemo, dobićeš poziv na misiju ako zafali ljudstva."

Iz bolnice izađe ona ista medicinska sestra koja ih je uvela i zapalila cigaretu. Nedugo zatim videla Keisuke-a okrenutog ledijma kako priča sa nekim njoj nebitnim poznatim licem. Uspaničila se i bacila cigaretu i stavila karmin. Kako im je prilazila, tako je otkopčala najviša dva dugmeta na uniformi, tako praveći dekolte. Ushi je video kako prilazi i prekide njenu zasedu Keisuke-a.

U: "Kako mi je žena? Jel' porođaj gotov?"

Tek se sad setila gde je videla njegovo lice. Htela je da ga otera u tri lepe, ali nije mogla zbog Keisuke-ovog prisustva.

M: "Ne mogu imati takve informacije na žalost", rekla je sa osmehom. Keisuke se iznenadio što je odjednom tako fina. Keisuke prijatno iznenađen pozdravi sestru.
K: "Đe si Misaki.", zagrlio je jednom rukom kao pozdrav.
M: "Evo lečim, negooo, nešto te nema u bolnici u poslednje vreme? Naučio si da se paziš?"

Cela ova konverzacija Ushija je terala na povraćanje, pa se samo udaljio i pustio Keisuke-a da se muva sa kamenjarkom ako mu je to činilo neko zadovoljstvo.

U: "Vidimo se Keisuke! Odo ja da proverim kako mi je žena."

***
Prošlo je najmanje 2 sata kako sedi sam u čekaonici. Oči već su počele da mu se sklapaju. Umor, praćen stresom nije mu dao mira. Zar medic ninje nemaju adekvatne tehnike za porađanje? Zašto ovo ovoliko dugo traje? Šta ako joj se nešto desilo? Šta..:?

Vrata čekaone su se otvorila i ušao je doktor. Karako skoči ispred doktora i onako ponizno zatraži da čuje stanje u kom je Yunko.

DR: Moram vam saopštiti teške vesti.

Ushiwakamaru pognu pogled tužan i razočaran u tešku sudbinu iako nije ni čuo vest koja sledi.

DR: Zajebavam te, dobio si sina. Ajde piči poželi mu dobrodošlicu na ovaj svet.

Doktor je umirao od smeha i potapšao Ushija po ramenu pre nego što mu je pokazao na sobu u kojoj je Yunko. On hitro otrča do tamo i otvori vrata. Prizor koji je video ispuni ga srećom. Yunko i u naručju njegov sin. Osmeh i suze radosnice, prve takve u njegovom celom životu. Prišao je polako da ne bi probudio mališana koji je spavao. Poljubio je Yunko u čelo, a potom seo na stolicu odmah do bolničkog kreveta.

U: Lep je.
Y: Daaa... Naš sin
U: Znao sam da će sve biti u redu. (nije znao)
Y: Nisi se zabrinuo ni malo?
U: Znam da si jaka zašto bih?
Y: Pih... Ja se baš ponadala. Ni malo?
U: Dobro možda malo.

Oči su im se caklele dok su pričali. Ushi polegnu glavu na njenu butinu. Tu se razgovor prekinuo i počeo je da je češka. Po staroj japanskoj legendi koje se Ushi prisecao, kada se dodirujes sa nekim drugim vaša energija se spaja i postaje jedno. Sada su po tome oni bili jedno zajedno sa svojomo novom pridošlicom. U milini tih misli on zaspa tu. Yunko nije htela da budi ni njega ni mališana. I ona je ubrzo zaspala.

***

Prenoćili su zajedno u bolnici tu svi na okupu, jedna nova tročlana porodica.

Tema broj 2: Treba da ideš na misiju na koju znaš da ćeš umreti. Ne postoji mogućnost da odbiješ misiju, moraš otići.

Timeskip šest meseci u odnosu na predhodani post.

Porodični život opustio ga je. Posvetio se porodici i svom novorođenom detetu. Mnoge muke su ga snašle u ovih šest meseci. Njegov dečak imena Arsen beše bolešljiv i plačljiv. Ni njemu ni njegovoj majci nije dao ni sna ni trenutka odmora. Jedno prosečno popodne u njihobom toplom domu prekinula je iznenadna poseta. Na vratima bio je Keisuke.


U: Ej!
K: E Ushi.
U: Kojim dobrom?
K:(tiho šapatom da Yunko ne čuje): Aj do kapije.

U čudu pošao je sa Keisuke-om do kapije svog dvorišta.

U: Šta je bilo?
K: Potreban si mi za misiju.
Setio se reči koju je dao pre šest meseci, a reč nije gazio.
U: Naravno, već me računaš. Samo mi reci kada krećemo.

Keisukeva faca imala je kiseo izraz lica, zabrinut i težak. Gledao je kroz otvorena vrata na Yunko i detence u daljini.

K: Siguran si?
U: Da. (rekao je bez oklevanja)
K: Nemamo puno šanse da preživimo na ovoj misiji ali posao mora biti završen za Akumetsu.
U: Svaka misija može biti i poslednja to nije ništa novo.
K: Ne shvataš... (uzdahnuo je) Idemo duboko u neprijateljsku teritoriju, a Akumetsu u tom slučaju neće moći da nam pošalje podršku ako bude bila potrebna. A pitao si kada krećemo? Što pre. Čekam te za sat vremena na kapiji. Vreme nam je bitno zbog same lokacije mete koja je sada kompromitovana, ali se kreću. Treba da ukrademo skrol pečaćenja suparničkog sela i sada kada se otvorio prozor.
U: Skrol pečaćenja? (znao je da takve tajne čuvaju samo najsposobniji) Da biće teško.
K: Sigurno dolaziš?
U: Tu sam za sat.

Klimnuli su jedan drugom u znak odobravanja i Karako je nestao u oblaku dima.

Tek kad se cela konverzacija završila shvatio je težinu zadatka i moguće posledice. Okrenuo se i pogledao ženu. Sad je bilo kasno već je prihvatio. Ušao je i poljubio je u čelo.

Idem.

Gde?

Daleko.

Tu se završio njihov retorski razgovor. Posle godina života sa šinobijem najava misija postajala je krajnje hladna i za obe strane opuštena. Otišao je u sobu i seo za svoj pisaći sto.

Zapisnik :


Četkicom klizao je po papiru praveći elegantne kanji simbole. Gledao je bledi papir slomljenog srca i suzavih očiju. Gde da ostavi Yunko samu i napravi od svog deteta siroče i ponovi istoriju. Ispravna budala, mislio je.  Zapis iscepao je iz zapisnika i sakrio ispod kreveta. Yunko bi ga  u jednom trenutku pronaći , ali ne pre nego što se vrati ako misija bude uspešna.

Pripreme za misiju protekle su po njegovim sopstvenim propisima. Obukao je uniformu i spakovao svu potrebnu opremu i skorlove u njene džepove.

Pred slikom na kojoj su svi bili, sam u sobi održao je poslednje oproštajne molitve. Zapaljeni štapići bambusa mirišljavim dimom koji su ispuštali ispunjavali su sobu i dočaravali svetu atmosferu molitvi.

***

Vidimo se

Izašao je iz kuće sa kratkim pozdravom pod punom opremom.
To je možda bio njihov poslednji pozdrav. Nije hteo da joj oteža najavama kobne sudbine.

***
Keisuke i on nestali su iz vidnog polja stražara kapije sa zalaskom sunca.

Tema broj 1: Potrebno je da napišeš post gde je nestao tvoj prijatelj Keisuke. On je tvoj prijatelj već 10 godina i zajedno ste išli na ninja akademiju.

Posle par nedelja na lokaciji za koju su dobili dojavu da će meta proći napravili su nadzemnu bazu na najvišem drvetu tri stoina godina starom. Ono je bilo jedno od najviših stabala u celom svetu, a njihova platforma bila je visoko pa se nije ni videla odozdola. Glavni put prolazio je odmah ispod i Keiskeova Kagura taman je dobacivala do puta gde su ovi morali da prođu. Plan je bio savršen, makar su tako mislili. Dane čekanja provodili su kako bi inače šinobiji u zasedi provodili. Jeli su zalihe hrane spakovane po skrolovima i sedeli u zasedi. Par puta se dogodilo da iskoče put na bespomoćnog putnika lutalicu i isprepadaju ga na mrtvo ime. Naravno takvi sporovi rešavali bi se brzo nakon detaljnog pretresa i ovi bi ga propustili oštećenog samo za protraćeno vreme.

- Ahhh... Već je prošlo nedelju dana oni i dalje ne prolaze... Misliš li da je ovo bila lažna informacija?
- Ne znam moramo da nastavimo da čekamo, mogu da se pojave svakog trenutka.

Naravno ni to veče nikog nije bilo na ovom zabačenom, glavnom i jedinom, ali neprometnom putu. Baš zato što je bio neprometan putnicima koji su nosili vredne stvari bio bi jedan od potencijalnih izbora. Profesionalni banditi pljačkaši uzeli bi da rade prometnije ulice i češće unovčavaju svoj plen.

- Evo ih.
Rekao je Keisuke tiho i odlučno.
- Kao i predhodna dva puta.

Keisuke skoči sa platforme slobodnim padom prema zemlji. Ushi ga je lenjo ispratio i uradio isto.
Njihova iznenadna pojava bila je prednost. Ispred njih stajala su dva šinobija jedan nižeg rasta ćelav, drugi visok stasit uhranjen, riđokos. Uigrani tandem iz zasede brzo se približio neprijateljima i borba je otpočela. Bliska borba preovladala je u početku borbe. Oštrice i kosti sudarale su se na bojnom polju odjekujući šumom stvaravši sablasne zvukove nalik na poslednje krike ptica. Sve je dobilo drugi oblik kada je ćelavi uspeo da se udalji od napadača i izvede svoje prve znakove rukama. Magla gusta, neprozirna u kojoj se jedva disalno prekrila je bojište. Ushijev jedini problem i mana u njegovim veštinama, mana manjka senzora sada je mogla biti kobna. Sve je nestalo iz njegovog vidokruga. Gde je Keisuke? Gde su protivnici? Video je samo metar oko sebe što je iskoristio i popeo se na prvo drvo tu čekajući. Pretvorio je svoje telo u element, tako se stapajući sa prirodom štiteći se od potencijalnih napada koje nije video. Bio je tih.

***

Ostavio je saborca sam da se snalazi. Sebično, pomislio je u sebi. Moram mu pomoći! Ne može ih sam savladati. Dole u gustoj magli moglo se čuti zveckanje tečkog metala. Borba je i dalje trajala. Moram mu pomoći ne mogu se skrivati večno!

***

Onako u elementarnom stanju skočio je sa drveta i dočekao se na zemlju tražeću po zvuku u magli gde se borba odvijala. Ova dvojica su se udaljila podosta i po zvuku koji kako se približavao sve jasnije i jasnije čuo zaključio je da je njihova broba bila izolovana i nije se pretvorila u dva na jedan borbu. Čudno. Vratio se u normalan oblik iz elementarnog. U tom trenutku kao metak u potiljak namera koju je ćelavi imao prošla mu je kroz glavu. Izoluj, razdvoj, eleminiši. On je već iskoristio jednu od svoju najjaču odbranu u pogrešnoj sitaciji i sada je bio ranjiv. Brzim kretanjem pokušao je da pređe što veću distancu ne bi li pobegao od pretnje koju nije ni video ni čuo. Kroz maglu slepo je trčao, verao se po stablima i besumučno menjao lokaciju.

***
Pzzzzjzzzz! (click me)

Čuo se zvuk nalik na krik iza njegovih leđa pre nego što se pojavila plava svetlost. Imao je dovoljno vremena samo da shvati da se nešto dešava iza njega pre nego što je njegov grudni koš bio probijen.

Pred njim bledela je realnost već prigušenja maglom. Zvuci borbe postajali su sve tiši do poslednjeg koji je bio tiši od koraka mrava. Pred njegovim očima pojavila se bleda slika iz bolnice. Njegova žena sa detetom u naručju, blag osmeh, plave oči.


"Često sam se pitao... Zašto smo ovde? Zašto postojimo? Mora da postoji svrha da se ljudi rađaju na ovom svetu. U poslednje vreme mnogo razmišljam o tome. Shvatio sam da je pronalaženje mesta u svetu naš smisao. Zato smo ovde. A oni koji to pronađu svoje mesto… Oni su jedini koji su zaista slobodni. Sam sam sebi oduzeo slobodu i nestao sa mesta na kom pripadam. Iz naše kuće.
Zbogom Yunko."

Privid njegove žene i deteta pred očima nestade zajedno sa njegovom svešću. Da prijatelj i saborac sada mu je u trenucima pred izdah života bio potpuno nebitan. Kajanje što nije ostao kući bio mu je najveći teret.

Jedan manje! Uzviknuo je ćelavi ostavivši probušeno, bespokretno telo na podu.

***
(ovde se Ushiwakamaruova priča završava)

Polozeno