Licon

Ovo je tema gdje Kara obavlja zadatak koji mu je admin zadao.

Vjerujem da sama pouka ove " kazne " nije da nas se tetoši nego da naucimo lekciju i poboljšamo roleplay tako da sam odlucio da napravim nešto malo drugacije od zadatka koji mi je administracija zadala, odlucio sam napraviti jedan sažet post i sa njim pokazati moje poznavanje roleplaya. Ovaj post ce ujedno pokazati charracter development mog lika koji cu primjeniti u buducem roleplayu.

Kratak uvod.
Ovdje cu pisati pricu mog lika Karakte kako se razvijao kroz godine svoga zivota te kako je posta osoba koja je danas. Roleplay ce biti mjesavina Karakinog povratku svojoj staroj kuci te sijecanja na nju.

( Pošto nije naglašena godina na forumu rekao mi je Vukasin da stavim random godinu pa po tome da pišem roleplay )


Karakina biografija

House of Memories

S rancem preko ramena i svakim korakom težim od prethodnog, praznim pogledom na licu, koracao je prema kući na kraju šumarka. U pozadini se mogla čuti rijeka kako teče, nebo beše vedro i sijaše sunce, stiglo je to doba godine kada se Karaka vraćao kući. Vraćao se mjestu gdje su se ispreplitale uspomene i unutrašnja borba.





Stigavši napokon do svog odredišta, prizor koji se ukazao pred Karakom bio je potpuni kontrast između sjećanja i stvarnosti. Malo selo na kraju šume, nekad puno života, sada je bilo tek gomila ruševina koju je priroda polako uzimala pod svoje. Mahovina, bršljan i lišće prekrivale su ostatke, gotovo pa brisale uspomene na vrijeme kada je ovdje netko živio.

Koračajući dalje kroz selo zaustavi se pred jednom od kuća, gledajući u prazninu ispred sebe. U tom trenutku, hladni povjetarac prođe kroz njega, tjerao je trnce niz kralježnicu, no to nije bio samo vjetar. Nalet emocija obuze njegovo tijelo, gotovo ga potpuno preplavivši. Karaka nije mogao obuzdati lavinu osjećaja koja ga je obuhvatila, tlo je postalo njegova jedina utjeha. Sklupčao se na trenutak, tražeći makar kratak osjećaj sigurnosti. Tek nakon nekoliko trenutaka uspio se sabrati. Duboko udahnuvši, nekako skupi hrabrost i zakorači u kuću...






Ulazeći u kuću tiho izgovori
"Stigao sam..."

U prostoriji ugleda miša koji je brzo pobjegao u kut, bio je to simbol zapuštenosti kuće. Nastavio je kroz vrata i lijevo, u prazan prostor gdje se nalazila jedino jedna polica s fotografijom. Skinuo je ranac s ramena i prišao polici. Rukom je nježno obrisao prašinu s fotografije na kojoj je bio Karaka, njegova majka i mlađa sestra. Fotografija je bilježila Karakin 15. rođendan

Sve se mnogo promijenilo... Ne znam odakle da počnem...

Postao sam ninja. Naravno, nije lako, ali nekako se snalazim. Čak sam izgubio nešto na težini, valjda zbog svega. No nedavno sam upoznao jednu ženu. Ona mi daje nadu za bolje sutra.


Godina 214pk
Šumovi vjetra vijali su izvana, mećava je divlje bjesnila, a snijeg je gustim pahuljama padao ledeci prozore. U tom zimskom metežu, kao da se čitav svijet pripremao za nešto veliko. No, unatoč divljoj hladnoći, iz toplog kutka sobe, gdje je vladala tiha toplina, iznenada se zacuo plač.

Bio je to trenutak kad je novo dijete tek stiglo na ovaj svijet, ležeći smireno u najnježnijem zagrljaju svoje majke. U tom trenutku, među šuštanjem vjetra i bijelim pahuljama zaćule su se riječi Zvati ces se Karaka odjeknulo je tiho ali s neopisivom snagom.
Karaka ime koje mu je majka s ljubavlju dala nosilo je duboko značenje "onaj koji je voljen "





Godina 227pk.

Karaka je bio veseo kad mu se sestra Ayu pridružila tri godine nakon njegovog rođenja. Njihovo djetinjstvo bilo je ispunjeno igrom i smijehom, uživajući u mladosti.
Dvanaest godina Karaku je proveo u mirnom okruženju i sretnom domu. No očeva bolest koju su skrivali od djece prekinula je taj mir. Nisu željeli da se brinemo ali bolest se pogoršala, a nakon 13og rođendana, otac je preminuo.
Kako bi pomogao majci, Karaku se odlučio zaposliti kao drvosječa. To je označilo kraj njegove mladosti. Osjećaj gubitka sigurnosti koji je doživio bio je dublji od same smrti oca.


Godina 229pk.

Posljednje dvije godine Karaku se posvetio radu u šumi, bio je to zahtjevan posao koji mu nije ostavljao mnogo vremena i energije za igru ili druženje sa sestrom. Ta dva odvojena svijeta odgovornosti i djetinjstva postajali su sve udaljeniji no ovo je bio poseban dan.
Na dan svog 15. rođendana tradicija u selu oznacavala je prelazak u punoljetnost i samostalnost. Taj dan Karaka je dlucio je provesti vrijeme s majkom i sestrom, prvi puta u dugo vremena opuštajuci se i uživajući u njihovom društvu.
Završetak dana obilježen je trenutkom koji će zauvijek pamtiti, fotografijom uslikanom tog dana, prikazujući ih sve troje kako se smiju i uživaju u trenutku zajedništva. Tu sliku su kasnije uokvirili i stavili na vidljivo mjesto na polici simbolizirajuci vrijednost obitelji.


Godina 233pk.

Četiri godine kasnije, rad u šumi postao je njegova svakodnevica. Karaku je odrastao postajuci sve veci i jaci. Iskustvo u šumskom radu olakšalo mu je obaveze i ostavilo vise vrijemena koje je mogao posvetiti sa obitelji. Bio je sretan.
Bio je običan dan, skoro je zavrsavao sa poslom. Bilo je ljeto, sunce je obasjalo šumu, sunčevi zraci grijali su mu obraze dok je uzeo ručnik s balvana i obrisao znoj s cela. Trenutak odmora pružio mu vremena kako bi razmislio o tome sto je zahvalan na svemu sto ima.

"Još malo pa sam gotov", pomislio je dok je cvrsto stiskao sjekiru u rukama, odmjeravajući sljedece drvo koje će oboriti. Pred njim se uzdizao debeli hrast. "kada zavrsim sa tobom idem kuci," pomislio je pripremajući se da zamahne. Zamahivajuci sjekiom iza leđa tisinu je prekinuo gromoglasan zvuk lomljenja i pucanja. Tlo se podiglo u trenu a zemlja je počela podrhtavati ostavljajuci Karaku u stanju panike.
Tek nakon što se teror smirio shvatio je što se dogodilo bio je to potres. Bio je to prvi potres otkako se rodio. Iako je cuo price o njima nikada prije nije doživio takvo nešto. Bacivši sjekiru krenuo je trcati prema kući što je brže mogao, pokušavajući zadržati smirenost dok mu misli jurcale na sve strane. Bio je duboko u šumi, udaljenom pola sata od sela. "Nadam se da necu stići prekasno"

Kada je stigao do kuće, prizor koji se ukazao bio je potresan, ledio je krv u žilama. Tlo je i dalje podrhtavalo, dok je Karaku gledao ogromne komade kamenja razbacane po polovini sela. Planina koja je nekad bdjela nad njima sada je oznacavala smrt. Iz sve snage je počeo vikati AYAAAAA, MAMAAAAAAA.
U blizini, mogao je vidjeti tek nekoliko stanovnika sela koji su preživjeli, pokušavali su izvući jednu osobu zarobljenu ispod kamenja. Straznji dio Karakine kuće bio je uništen ali Ayi i mami nigdje nije bilo traga.
Srušen na koljena, osjećao se izgubljeno i nemoćno, kao da ga sama sudbina kaznjava. Zašto opet ja? vikao je dok mu se rijeka suza spuštala niz obraze osjećaj bespomoćnosti izjedao ga je.

Tek kasnije je saznao da su se na dan neserece Aya i majka zaputile u planinu kako bi pokupile neko ljekovito bilje koje raste u to doba godine, sa tim cinom njihova subina bila je zapecacena.
Nedugo nakon nesreće, preživjeli stanovnici sela pronašli su nove domove, napuštajući njihov stari dom da trune pod utjecajem vremena. Ruševine su ostavljene da svjedoče o prošlosti, zauvijek označavajući mjesto gdje su Karaku i njegova obitelj nekad živjeli.


Godina 238pk ( sadašnjost )

Nakon što je izrekao riječi vrati sliku natrag na policu. Zatim otvori ranac i izvadio veliki buket cvijeća koji stavi kraj slike, nakon toga iz torbe izvadi svijeću. Postavio ju je pokraj buketa i zapalio. U tišini prazne sobe svjetlost svijeće polako je plesala, osvjetljavajući Karaku koji je stajao s sklopljenim rukama.

Nakon trenutaka tišine u sobi Karaka je prebacio ranac preko ramena te polako izišao iz prostorije osvrnuvši se još jednom prema slici na polici. Njegovi koraci odzvanjali su tiho dok je napuštao dom. Prije nego što je zakoračio van, tiho je izgovorio Vidimo se sljedeće godine