Hajato je hodao sporije, dopuštajući sebi da potpuno upije ovu blagu atmosferu. U ovom delu šume, svaki pokret, svaki dah, svaki otkucaj srca činio se pojačanom, kao da je vreme usporilo, dajući mu priliku da zaista živi svaki trenutak. Njegov um, obično zauzet mislima o treningu i izazovima, sada je bio miran, gotovo meditativan. Dok je prelazio krivudave staze, Hajato je naišao na malu čistinu, gde je svetlost sunca probijala kroz krošnje drveća, stvarajući mozaik svetla i senki na zemlji. Odlučio je da se tu odmori, sedeći na mekom pokrivaču opalog lišća. Okružen umirujućim zvucima šume, Hajato je ponovo zatvorio oči, prepustivši se trenutku.