Ninja World

Powered by Forumotion™

Ninja World | Reincarnation Temple

Započni avanturu!
Stvori legendarnog karaktera kog će igrači pamtiti godinama i postani najjači ninja u igri.
Tvoja avantura počinje sada!


Info
Uputsvo
RegisterJoin Discord
Ninja WorldLog in

Ninja World - Roleplay Card Game

new_releasesView posts since last visit account_boxView your posts chat_bubble_outlineView unanswered posts done_allassessment Top Users of the Dayassistant_photoTop Users of the Game deleteDelete Cookies

Reincarnation Temple


Ovo je hram gde se reinkarniraju duše poginulih iz raznih anime svetova. Plavi kristal nepoznatih moci koji se nalazi u centru prostorije svakim danom prizove po jednu dušu palog ratnika. Tu stražari i učeni ljudi čekaju i pomažu tek prizvanim dušama.

Jedan od njih će reći ovo svakoj novoj duši:

Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.


Reincarnation Temple 684ad5214ec8a055089b6e4979348834


Ležao je na podu, iznutra izubijan. Prve misli su mu bile dal on to sanja, proživljava sve stare dogodovštine koje su mu se dešavale do kraja njegovog života. Ne, nemoguće, ništa nalik ovome nije do sad doživeo. Pokušavajući da se sabere mutnilo u očima bi mu nestalo, izoštavajući sliku neobičnog hrama i grupe ljudi u oklopima. Strah od onog što mu se desilo je nestao već iz njegovog tela, bio je svestan sudbine ali je bio i dalje zbunjen. Jedan od stražara bi mu prišao i pružio ruku, te rekao uvod.

...

Sama pomisao na to da je zapravo mrtav, od strane.. Osećaj je bio čudan, ali je prihvatio pomoć i ustao. Pored pomoći, i samu ideju o ovome svetu. Ako je san, onda se nadao da će ga što duže proživeti, tek je počeo zanimljiv deo.

Bez preterane priče, dobio je osnove i uputio se u novo okruženje i izgleda njegov nov dom - Keon.

Probudio se... Otvorio je oci i ugledao veliki plavi kristal koji je lebdeo iznad njegove glave.
Bilo je tiho. Iznenada, osetio je kratak bol u celom telu, medjutim isti taj bol je za sekund
nestao. Sad vec u sedecem polozaju, pogledao je oko sebe, nalazio se u cudnoj prostoriji
s malo sunceve svetlosti koja se probijala kroz prozore ovog mesta.


Reincarnation Temple Original

Obrisao je krv, i razmisljao je sta je izazvalo bol od malopre, medjutim
misli mu je prekinuo nepoznat covek...


Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo.
Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.


Pogledao ga je zbunjeno, nekoliko sekundi nije nista govorio, mislio je da sanja.
U pocetku je mislio da je sve ovo samo deo njegove maste medjutim, ubrzo, u glavi
mu je "blicnulo" secanje iz proslog zivota. Nacin na koji je umro bio je nezamisliv...
Usmerio je pogled ka coveku ispred i rekao...


"Dobar dan, moje ime je Elsharion, s obzirom da se osecam u redu, i da se secam
svoje grozne smrti, pretpostavljam da je tacno to sto pricate..."


Ne rekavsi vise nista, uputio se ka izlazu. Avorld ga je cekao...

(Dug i mucan zvuk zveckanja oruzja odzvecao je svaki momenat u njegovoj glavi tih povetarac je davao sablasnu notu u tom činu Visarion vise nije osecao svoje telo , nije osecao nista pred ocima krecu da se odmotavaju scene ali nista konkretno nista povezano ... na par sekundi video bi maglu i jasne urlike i dreku ali nije cuo odakle tako nesto dolazi poceo je da dobija osecaj u nogama pokusavao je da ustane ali nije uspevao cuo je samo izvlacenje maca iz korica apotom nekoliko uboda u njegovo telo ali bol nije osecao , potom svetlost kroz maglu krenu da se probija i obasja njegovo telo i krenu da izvlaci njegovu dusu nakon nekog vremena cu glas.)

Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.

(Pokusao je da dodje do daha i da odgovori glasu , bio je svestan da otvara usta ali nista nije mogao da izusti a onda je prihvatio sudbinu , ali njegov um ce uvel biti okovan mislima vezanim za dogadjaje koji su se odigrali .)

Izgleda da jos nije gotovo, bilo je prvo sto je pomislio nakon sto je otvorio oci. Nije imao vremena ni da razmisli kako je zavrsio ovde niti sta se desava, cuvari su mu vec dali osnovne informacije o tome. Iako mu je to izgledalo suludo, bilo je vise verovati tome nego da je preziveo u svojoj poslednjoj borbi. Nije vise osecao nikakav bol, osecao se kao da je ponovo rodjen. Mada sa druge strane osecao se dosta ukoceno u novom telu, te je razgibao malo ruke i noge. Ipak, osetio je da mu nesto fali, opipao se po dzepovima i shvatio da mu nedostaju cigare. Izgleda da ce pre svega morati da potrazi mesto gde moze da ih nabavi u ovom svetu, a zatim se useliti u svoj novi u Avorldu. Laganim koracima je zakoracio ka Avorldu obracajuci se strazarima.

”Hvala na uputstvima, vidimo se.”



Reincarnation Temple Tenor

Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.

Onoga trenutka kada je pomislio da je svega kraj i gotovo,mogao je cuti zvukove coveka koji je govorio jasno je cuo i nije mogao da veruje da je reinkarniran,a glava ga je bolela kao zvuk kada serpa tandrce,mogao je cuti kako neko govori ali nezeleci da otvori oci bare dok ne bude siguran,ono kako je umro nezeleci da razmislja sad o tome,jedino da je bilo nekako bolno a onda je sve nestalo u sekundi,imao je u planu da se seti toga posle,razmisljaljuci da otvori oci i ako toga nije nista pomoglo onda bi ih otvorio i ugledajuci kristal i svega ostalo ali je i dalje osetio svoju energicnost,nekako ga zanimalo da istrazi ovaj grad sta vec i ako je bio umoran,i gde god da se nalazi ali sumljaljuci da bi bio dobar pocetak, samo je udzahnuo i rekao.

Pozdrav i vama,mada sumljam da je ovo sve novo a sad vidimo se.

poceci da trci ka svojoj kuci ako uopste ima nekako da se malo odmakne od ostali.

Poslednji zvuk koji se začuo bio je jak udar tela o zemlju i pucanje par kostiju, nakon toga crnilo i tišina. Nakon nepoznatog vremena začuli su se zvuci nepoznatog izvora. Moglo se osetiti bezbroj svetlećih kugli kako pada odnekud. I dalje mu nije bilo najjasnije šta se dešava ali u jednom momentu začu se pucketanje kristala. Polako je otvarao otvarao oči i za par sekundi vid mu postade jasan. Ispred njega je stojao veoma čudno odeven stražar. Dok je Miv još uvek dolazio sebi, stražar mu se obratio. Uspeo je pohvatiati svaku reč te bi u sebi rekao.

*Dakle smrt ne predstavlja kraj, zapravo ona je početak veće borbe? Hm.. ako su mrtvi ovde, dakle.. možda sretnem još ljudi sa kojima sam u srodstvu.. Joestar...*

Osvrnuo se nekoliko puta kako bi pogledao okolinu te klimajuci glavom nastavio napred. U daljini je ugledao nekoga i odlučio da krene za njim, možda mu može pomoći. Nastavio je koračati sporo razmišljajući o dešavanjima pre nego što se pojavio ovde.

Nakon dubokog sna, kako mu se bar činilo, otvorio je oči, a glava ga je razbijala. Trebalo mu je par trenutaka kako bi mu se oči privikle na svetlost koja je dopirala nedaleko od njega. Uspravio se i očistio prašinu sa sebe, misleći gde je dođavola završio. Delovalo mu je kao neka kupola, okrenuo se za trenutak da proveri okruženje, kad ispred sebe ugleda dve karikature u senci sa, kako mu se činilo ogrtačima preko glave. Srce samo što mu nije iskočilo iz grudi, pitao se gde je on, i ko su ovi ljudi.

(Da li sam otet?) - Pomislio je u sebi, dok se polako udaljavao od njih.

Jedan od njih izađe na svetlost i pokaza svoje lice govoreći sa osmehom na licu:

"Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld."

Kako je to rekao, sećanja su krenula polako da mu se vraćaju. Ali i dalje mu je delovalo neprihvatljivo.

(Ja sam umro?) - Reči su mu odzvanjale u glavi, dok su mu slike incidenta prolazile kroz misli. Poslednje čega se seća je kako se na njega obrušava veliki komad stene koji ga je velikom brzinom udario u teme. Odatle i ova glavobolja koja ga je ubijala, pomislio je. Bio je u potrazi za svetim gralom, ali očigledno se završilo neuspešno.

"Hvala na dobrodošlici, pretpostavljam." - Znao je da nema svrhe plakati nad prosutim mlekom, brzo se pomirio sa činjenicom da je mrtav. Dobio je upute šta i kako treba da radi, te se uputio ka kapiji za vanjski svet.

Jak bol na desnoj strani tela probudi je iz košmara.

Crveni blast energije približavao se ogromnom brzinom. Stajala sam u sablasnoj dvorani. Čula se tek po koja kapljica s plafona kako udara, tamo negde u ćošku, kako mi se činilo po zvuku. Pečat sa meni poznatim simbolima osvetljavao je mene i nešto malo prostora okolo. Iz njegove ruke prvo je zablještala samo svetlost. I on je bio na ivici da padne, samo je bilo pitanje ko će pre.

Zar stvarno želiš ovo?- upitala sam ga s očima punih suza.

Uzalud ga budim, znam i sama. To više nije ista osoba. Smogla sam snage i stvorila istu onakvu svetlost kao on. A onda, u čudnom trenutku, kada se činilo da se prostor i vreme zaustaviše, sudariše se dve energije, crvena i žuta.

Nebo se otvorilo nad nama, a Bog, navikavši da pucketanjem prstiju promeni stvarnost po svojoj volji načini da sve pred mojim očima nestane.  Poslednje što sam čula bile su njegove reči. Izgleda da je u poslednjem trenutku bio on, svoj.

Možda se sretnemo nekada.


Otvorila sam oči i ugledala svetlost dana. Jedan pogled oko sebe bio je dovoljan da znam da ne znam ništa. Bledo sam gledala u čoveka koji mi je prilazio. Povukla sam se, valjda refleksno. Prišla je i jedna žena.  Objasnili su mi neke stvari.

A znači tako... U redu, hvala vam.

Pomogli su mi da ustanem i ispratili me. Gospoda, vrlo fini ljudi, pobrinuli su se da me upute u prostor u kom sam se nalazila. Čak su mi i mapu dali, baš su fini. Izgleda da ono nije bio san. I dalje sam bila zbunjena. Valjda reči nisu bile dovoljne da se prilagodim svemu ovome. Treba da krenem. Ne znam gde, ali snaći ću se već. Moram biti hrabra.

Zakoračila sam kroz vrata i mahnula dobročiniteljima. Biće ovo strašan i zanimljiv početak.

Trčanje je postajalo sve napornije, dahtanje sve jače, sve teže. U tim očima beše strah i saznanje da svemu dolazi kraj, ali na jedan način kakav niko ne zaslužuje. Nije se okretao da ponovo svoj pogled suoči sa mrklom tamom koja je sa svojim besovima jurišala i konzumirala sve pred sobom, i da svet dođe do svog konačnog trenutka, trenutka kada nestaje i pada u zaborav. Sve što je bilo, sve što se dešavalo i sve što će se dešavati jednostavno nestade kao da ga i nije bilo.
Užasi su se nadvijali nad ovim jadnim svetom. Krici i vrištanja onih koji traže svoje najmilije su bivali tako glasni da bi mogli nadvladati tu tamnu tišinu koju ta mrtva tama donosi. U svom tom ludilu beznađa koji prekrije poznati svet, čovek, kojem su stopala okrvavljena jurcanjem je bežao i trčao ne bi li po poslednji put video svoju porodicu koju napusti u teškim trenucima punim tame. Sećanje ga vrati kada je besneo građanski rat koji je u vreme kada je otišao bio skoro na pomolu da izbije, a on ga zanemari. Bio je pun sebe, budala, nije mislio na posledice tih nesrećnih događaja. Sada, kada svemu kraj dolazi i svet potone u krajnji očaj gde uzaludno traži spas, je želeo da ih vidi pre nego što sve ode u zaborav. Ono što nije primećivao je kako tama sa drugog kraja, u pravcu gde je hrlio, poče da juriša ka njemu. Pun besova i mržnje, prema tmini jurnu iz sve snage sa suzama koje nekontrolisano padaju i gromoglasnim urlikom, kao da mu se svest osmelila u tom činu, da je zadavi i ugasi njeno bivstvovanje, prokleta tama ga proždere, čitava vaseljena umre.

Kaže se, da ljudima koji se uspavaju prođe samo jedan tren do njihovog buđenja iz sna. Tako je i otpilike tekao i ovaj san koji vodi u samu smrt, samo što se poimanje vremena ne percipira, sve dok trena kada čovek završi budan zatvorenih očiju u očiglednom ležećem položaju.
Iza njega se moglo čuti neko pucketanje i neko zračenje je emitovalo svetlost koja njegovom ličnom mraku kontrira, bio je prisiljen da otvori oči, ubeđen da je umro. U svom njegovom bunilu nekako je osećao da ima snage ustati.
- 'Št....' - reč mu se nekontrolisano zaustavi, dok su mu se zubi stezali a jezik prelazio preko istih.
- 'Novi zubi, to je čudno'. - Pogleda u ruke i noge. - 'Ruke, noge, prsti, sve je tu.' - užurbano reče, a zatim pipne kosu koja mu se spusti preko očiju - 'Plavušan, ja sam plavušan.' - reče užurbano i iznenađen činjenicom da mu se telo izmenilo.
Odjednom čuje zvuk sa njegove desne strane odakle je i dopirala svetlost plave boje. Pogleda je sa čuđenjem i okrete se na levo gde vide dva čoveka. Lice mu se steglo kako su počela sećanja da mu se vraćaju.
- 'Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi sv' - jedan od te dvojice poče da priča.
- 'U redu, reci mi ŠTA SI TO URADIO?' - od naizgled donekle mirnog i iznenađenog vatra u njemu bukti i rasplamsala se u vidu ljutine i strašnog glasa, prekidajući onog koji je govorio dok je upirao prstom u onaj kristal iza njega. 'Kakvo je ovo SRANJE, jesi li od OVOG KRISTALA OSLOBODIO SVU ONU TAMU KOJA NAS UNIŠTI? LJUDI SU GINULI...' - utiša malo svoj glas ali gnev je bio tu - '...deca, žene, starci, SVI LJUDI, I GDE SU ONI SADA?....I kakvo je uopšte ovo telo!? Nisam ovakav izgledao. I šta je ovo, raj, pakao, nešto treće!?... Govori, nemam vremena za budalaštine!'
Onaj koji je bio prekinut beše nekako miran, na čudan način. - 'Žao mi je, ne može se ništa učiniti, oni su mrtvi, mi ovde nemamo nikakve veze sa uništenjem tvog sveta. To je sudbina koju moraš da prihvatiš i da prigrliš novi život koji ti se pruža. Tvoj svet koji nestade je samo jedan od mnogih svetova koje zla tama proguta i nikada ga više neće biti. Na ovom mestu se oživljavaju pali borci iz svih univerzuma iz kojih su potekli i dobijaju priliku za novi život. Ovo je jedinstvena prilika koju ne želiš da ispustiš, ovde vladaju borbe protiv one iste tame koja proždire svetove. Ovo je borba za život, potrebno je jednostavno, preživeti u svetu Avorlda. Svrha u ovom svetu je borba protiv tame na koju je svet, ne u potpunosti otporan, ali delom jeste.'
Lice mu se promeni, morao se suočiti sa činjenicom da nema više njegovih najbližih, u glavi je stalno vraćao filmove, prisećao se svog prošlog života i u duhu njegovom useli se tuga i bes.
- 'Kada napustiš ovo mesto, otići ćeš u grad Koen, samo prati put i naći ćeš ga.'
- 'Hvala' - glas mu beše tih sa dozama gneva. Jedan deo zida koji je okruživao ovo mistično mesto se nađe pred njega, udari ga pesnicom, morao je osloboditi bar malo gneva, iako mu to ništa značilo nije. Prostorija u kojoj se nalazio je bila dugačka najmanje deset metara i bila je spojena sa stepenicama gde se spustio i završio na čvrsto tlo novog sveta koji je za njega nešto sasvim novo. Jedan puteljak ga je vodio do table na kojoj je bilo ispisano ime grada, u kom pravcu se nalazi i koliko je udaljen. Pogled mu se dade u pravcu grada koji nije bio daleko od mesta na kom je zastao, put ga odvede tamo, u Keon koji se čini iz daljine da je jedan veliki grad, imao je osećaj da nije jedini stranac u ovome svetu.



Neprijatno zaglušujući zvuk strujio mu je kroz glavu. Otvorio je oči i prvo što je ugledao bio je svetlucavi plavi kamen na sred velike prostorije. Zbunjeno je gledao u pravcu kristala. Ništa mu nije bilo jasno. Pokušao je da se seti šta ga je dovelo ovde, ali jednio čega se seća su fragmenti borbe koju je vodio sa vojnikom tame. Osećaj je bio veoma čudan, kao da telo nije bilo njegovo kao da ga nije slušalo.

Konačno je uspeo da ustane sa poda. Okrenuo se i u tom trenutku prišao mu je jedan od ljudi iz prostorije. U početku nije verovao u reči koje mu je ovaj čovek govorio, ali fragmenti sećanja su postajali sve jasniji. Konačno sećanje na taj događaj mu se potpuno vratilo. Shvatio je da čovek priča istinu. Trebalo mu je neko vreme da se pribere nakon što se ljubazno zahvalio na pomoći i nastavio tamo gde su ga uputili. Još uvek je imao trunku sumnje u istinutost priče, ali tek kroz par dana može shvatiti šta se dešava.

"Znači dve raskrsnice pa levo? Hvala."

Reče i krenu prema akademiji ka kojoj su ga uputili.

"O Bože, opet."
"Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo... Cekaj, ti si vec bio reinkarniran."
Ovaj svet mi je poznat. Da, već sam video ovaj kristal i oklop ovih stražara. Kako to da sam u svetu u kom sam već umro?
"Ovo je Avorld, je l' da? Čudi me da sam drugi put u istom svetu, ovo mi je već četvrti ili peti put da umirem. Ni ne brojim više. I zar stvarno pričaš svima isto"
"To mi je posao. Do sada se nije desilo da je neko prizvan dva puta."
"I mene to buni. Ne mislim da to ima ikakvo značenje. Kad sam se reinkarnirao, u Avorld-u umro sam za dva dana. Bar sad imam šansu da istražim ovaj svet."
Mislio sam da ću do sada umreti za stvarno, ali izgleda da se to neće desiti. Kako sam uopšte umro ovaj put? Nije ni bitno. Možda se u ovom svetu krije tajna reinkarnacije, kad sam već po drugi put u njemu. Čak se i u prethodnom pričalo o Avorldu, mada je za te ljude bio samo legenda. Svakako mi je prvi prioritet da otkrijem zašto me ta devojka ubija u svakom svetu i ko je uopšte ona. Siguran sam da ona nešto zna.
"Znači tebi ne moram da pričam?"
"Da, znam sve što bi mi rekao. Vidimo se i promeni malo tu dobrodošlicu. "

Lokva crvene, guste tecnosti se stvarala ispod njega. Vazduh je bio tezak. Gubio je dah. Kolena su klecala i gubila snagu. Morao je da se odrzi. Morao je da nastavi da se bori. Morao je...Ali, nije vise mogao. Pade na kolena, a vid postade mutniji nego sto je ikada bio. Sve je bilo usporeno, dok mu na kraju i celo telo ne pade u sopstvenu lokvu krvi. Pistanje u usima je prestalo, a zamenila ga je tisina. Mutan pogled je zamenio mrak. Mrak i tisina. Nista. Nigde. Nikad.

Njegova dusa je napokon bila slobodna. Slobodna iz sveta u kojem je robovao toliko godina. Ono sto se dogodilo u sledecem trenutku nije bilo lako za objasniti. Kao da ga je nesto povuklo nenormalno velikom brzinom i brzim treptaijma je mogao ponovo da gleda i vidi nesto drugo osim mraka. Ali, sta je to bilo? Iako mu jos uvek nista nije bilo jasno, uspeo je da se skoncentrise na glas nepoznate osobe pred njim.

Kada mu je osoba sve ispricala bilo mu je jasnije. Procistio je grlo i zahvalio se. Iduci prema napred je u jednom od stakala video svoj odraz i video svoje novo telo. Bilo je cudno gledati sebe ako ne licis na sebe. Izasao je iz zamka uz male poteskoce na svetlost grada.

Dan je bio turoban, kada sam se naglo probudila. Pogledala sam unaokolo sobu u kojoj sam se nalazila i zapitala šta ili ko me je probudio. Nesvesna koji je dan ni koliko sati ima, brzo sam zatreptala kada mi se pogled zaustavio na ogromnom plavom kristalu na sred prostorije. Instantni osećaj me je obuzeo koji mi je nagovestio da će nešto sudbonosno da se desi, ako ništa zbog činjenice da se budim.
Nakon što su mi ljudi koji su čuvali mesto objasnili šta i kako sela sam na momenat kraj prozora. Nebo je bilo mračno a oluja je bujala na horizontu. Uzdahnula sam. Vreme je da krenem da „igram“ ovaj novi život i da krenem što pre – pomislih pre nego što najzad napustih prostoriju.

Atomi njegovog tela počeli su da se kristalizuju i spajaju zajedno sa njegovom svešću. Refleksija svetlosti od kristal ciljala je pravo u njegove plave, tek otvorene oči. Tek kada je došao ksebi, zaklonio je rukom oči dok je ležao na leđima, na sred platoa. Pokušavao je da ustane i da stane na noge, ali pri svakom pomeraju mogao se začuti pucanj njegovih kostiju, poput orkestra. Dok se patio, divovski čuvar ga je uhvati za lakat i postavio na noge. Stajao je kolebljivo i razgledao prostoriju u kojoj se trenutno nalazi sve dok ga isti čuvar nije prekinuo. Saslušavši ga, nasmejao se blago i kiselo. Levom šakom je stegao lančić koji mu se nalazio u levom džepu, dok je desnom namestio svoj šešir. Gledajući u pod promumlao je.

Haha, neka joj bude...

Teškim koracima zaputio se ka izlazu.

Nepoznata osoba, sa crnim neravninama po telu, je stajala u centru prostrane dvorane koja je bila zamračena sa svih strana. Osoba je podigla ruku stvorivši time vatru plave boje kako bi koliko toliko osvetlila mračnu prostoriju, međutim u tom istom momentu dvoranu  je obuhvatila čudna svetlost zlatne boje.

Dakle, tu si...

Začuo se glas iza njegovih leđa i u istom momentu je vatru iz ruke pretvorio u loptasto polje plave vatre koje je bacio iza sebe. Napad je, međutim, samo ispario iz vazduha, kao da ga nije ni bilo i osoba je napravila grimasu velikoh straha kada je shvatila ko se sve vreme motao iza njega.


Razočaran sam. Pre si barem ti bio taj koji bi iznenadio protivnika.

Govorio je mladić zlatne boje kose dok je bez ikakvog ustručavanja počeo krupnim koracima da hodaoo ka njemu, a svakim novim korakom svetlost oko njega je postajala sve jača i jača.

Reincarnation Temple Source

Osoba, još uvek nepoznata, se toliko uspaničila ove zlatne pojave, da se istog momenta teleportovala na platformu koja se nalazila iznad njega želeći da dobije na prednost. Zatim je stvorio veliku vatrenu plavu loptu koja je bila toliko velika da je srušila krov cele dvorane, ostavljajući zlatnog lika u nemogućnosti da uradi išta, ili je tako on mislio...
Zlatni dečak, po imenu Raneki, se efikasno reagovao stvorivši zlatnu barijeru oko cele dvorane koja je sprečila loptu da dođe do njega. Zatim se zaleteo ka liku crnih nervnina sa velikim sečivom proizvedenog od sunčeve energije.


Umri, demonu...

Ali, momenat pre nego što je sečivo zapravo došlo do lika, zlatna svetlost se zamenila crnilom. Ranekia je neka vrsta crne dzinovske ruke samo povukla od demona i u  tom momentu on više ništa nije mogao da vidi. Jednostavno se sve dogodilo previše brzo kako bi on bilo šta tu mogao da uradi. Sada više ništa nije video osim tame koja ga je konstatno gušila, međutim on još uvek nije želeo da se tako lako preda, pa je pokušavao da pomeri bilo koj deo tela. Uspeha u tome nije bilo i on se morao pomiriti sa realnom činjenicom, da je gotov...
Tada je iz nekog razloga uspeo da otvori oči i mogao je da vidi da je na nekom skroz drugom mestu. Nakon gušenja, usledeo je neverovatno prijatan osećaj u plućima. Prvo što je zapazio je bio kristal plave boje, koji je uz pomoć neke mistične energije jednostavno leteo u vazduhu. Ali, to nije bilo sve, Raneki je takođe još nešto osećao, odnosno nije. Sve njegove moći i sva njegova energija su samo misteriozno nestali, kao da se preporodio, samo što je to bilo u istom telu.

Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.

Raneki se cimnuo kada se začuo misteriozni glas. Pogledao je iza sebe ugledavši stražara kako ga posmatra sa omehom.

Avorld ? Dakle tako se raj zapravo zove, pošto ovakvo mesto na pakao sigurno ne liči. Pa dobro, makar sad kad sam mrtav mogu da osetim kako je to uživati bez ikakvih problema.

A ne, niste v mene lepo razumeli. Umrli svakako jeste, međutim daleko od toga  da ste u raju ili da problema više neće biti.

U paklu sam, znači ? Pa rečeno nam je da će biti vatre.Puno...puno vatre.

Reinkaniran si i nalaziš se u potpuno novom svetu. To je sve što ću ti za sad reći. Izlaz je tamo.

Nejasno mu je odgovorio stražar, pokazivajući mu na veliki kameni prolaz. Nekako je sve te stvari pričao konstantno se smejući, što je Ranekia izuzetno nerviralo. Iako to nije želeo, on se ipak zaputio ga izlazu, smišljajući usput kako će se iz ovoga izvući. Danas je bilo takvo vreme, da nisi mogao čak ni da umreš, a da te neko u tome ne prekine.

Rodio se opet? Nije bio svjestan sta se desava prvih desetak sekundi. Cuo je mutan glas, kad odjednom sve se razbistrilo. Slusao je nepoznatu osobu veoma pazljivo, slusao i upijao njegove rijeci. Nakon sto je shvatio da mu je ovo drugi zivot preblijedio je. Ipak, to je trajalo kratko, brzo sevratio u normalu i krenuo sa odlucnoscu.

Reincarnation Temple Tumblr_me35gjvmD21rriv0fo1_500

Znao je svoje ime i znao je gdje treba ici.

Lezao sam na podu, celo telo mi je bilo u bolovima, kada sam otvorio oci, shvatio sam. Ovo nije moje telo, gde sam. Zatim se zacuo jedan glas, bio je malo jeziv, ali nisam nikog video. Kada je bol prestala ustao sam, bio sam visok oko tri metra, odmah sam pao, bilo je tesko stajati, ali pokusaovao sam iznova i iznova, sve dok nisam uspeo da stanem na noge a zatim i da hodam. Glas se opet cuo, samo sam ga ovaj put razumeo.  

-Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.

-Bolje vas nasao. Zovem se Juu, drago mi je. Ali sada moram da idem, zbogom
.

Izasao sam iz hrama i uputio se u nepoznatom pravcu.

hendrickson sav u bolovima od bitke u kojoj je bio zacuo je jasan glas kako mu govori.Od bolova nije mogao ni da progleta a kamoli da ustane.Samo je slusao glas:
Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet.Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.
Cim je glas prestao da govori prestalo je i bol u Hendricksonovom tijelu.Ustao je te vidio Velki plavi kristal koji je stajao ispred njega a iza se opet zacuo glas.To je bilo upustvo za ulazak u grad Keon.Hendrickson se obratio cuvarima.
Dobar dan i vama,Jako vam hvala na daljim upustvima.Drago mi je moje ime je Hendrickson.Rado bih ostao duze ali volio bih da istrazim ovaj novi svijet.
Rekao je to pa zurno izasao napolje,zaputio se ka Keonu.

Dva sata pred zoru, sedela je u kuhinji oguljenih zidova i pušila jednu od Dejvidovih cigareta, osluškivala i čekala. Grad Karakura je odavno otišao na spavanje, ali tamo negde kraj Onose reke, voda je zapljuskivala  brodiće, čamce i sve ostalo što joj se nalazilo na putu i taj zvuk se provlačio praznim ulicama. Nad njom se dizala fina izmaglica, padala na grad kao velovi od muslina i maglila kuhinjske prozore stana zgrade u kojoj su se nalazili.

Fizički budna, slagala je opremu na izbrazdanom drvenom stolu. Dejvidov bakoto, zvan Saiga, mutno je svetlucao ispred nje pod slabim svetlom. Bilo je to oružije ubice, kompaktno i sasvim fino. Rukavice su ležale kraj njega, kao i par okruglih modifikovanih tabletica bele boje, koje su se do tada koristile kao mamac za ne tako prijatne duše sveta u kom su živeli. Sada te iste tabletice privlačile su nešto gore od pukih zalutalih i ozlojeđenih duša. Njeno oružije je bilo mnogo suptilnije, ili je barem tako izgledalo. Omanja katana, s oštrim sečivom, srebrnim rukohvatom i ugraviranim zmajem u obliku slova S na vrhu.

Čula je zvuk uprkos dalekoj rici reke. Užurbani koraci. Ugasila je cigaretu, blago neipresionirana sobom, i prošla kroz spavaću sobu. Dane koje je provodila kao ljudsko biće imali su i svoje prednosti, a i svoje mane. Dejvid je spavao na omanjem krevetu ispod samo jednog čaršava. Bujna crna kosa prekrivala mu je veći deo lica, dok mu je jedna šaka klonula preko ivice kreveta. Dok je stajala i posmatrala ga, napolju se noć raspukla.

Desno pri začelju kreveta na noćnom stolčiiiiću, bila je jedna mala crna četvrtasta kutija. Prišla joj je i otvorila je na sekud, otkrivši purpurnu sferu. Pred očima joj se pojavio sopstveni odraz. Gledala je u pomalo izmenjenu nasmejanu sebe od koje su joj telom podilazili trnci. Grmljavina se s razdrmanog neba dokotrljala da zatrese prozore. Muškarac u krevetu se promeškoljio i uklonio kosu s očiju. Pogled od tečnog kristala, pronašao ju je i prikovao se za nju.

Šta to gledaš?, upitao je glasom promuklim od ostatka sna.
Ništa, uzvratila je hitro i zatvorila kutiju.

Pridigao se iz kreveta i oteo joj kutiju iz ruke uz zabrinut i pomalo prekoran pogled. Gledao ju je tako par sekundi pre nego što je hitro podigao glavu ka prozoru. Prepoznao je zvuk Menosa. Mnogo njih. Ljutitost mu je skliznula s lica i on uze onu kutiju i strpa je u džep od od svoje jakne koja je visila o okovratnk kreveta.

Vreme je da pođemo, rekao je. Gde je gvožđurija*?

*Bila je to šala još iz školskih dana dok se za oružije koristilo nešto za šta je to bio perfektan opis.  
Nije bilo uopšte potrebe za tim pitanjem. Znao je već sam. Samo sa pantalonama na sebi, prišao je stolu i pokupio svoj bakoto, kao i moju katanu koju je poneo u drugoj ruci, umesto svoje pomoćne katane. Zastao je na vratima i odmeravao težinu oba oružija na dlanovima kao da pokušava da odredi koje je teže.

Želite li i ovu sitnicu u zamenu za taj tvoj zmajček?, zamahnuo je Saigom kroz vazduh i namignuo joj.
Tvoj je onaj sa dužim sečivom, Dejv, dobacila mu je pošto je videla da je greškom uzeo njenu katanu.
Veličina nije...

Oboje su to čuli istovremeno. Jezivi vrisak menosa kao i lomljava baš ona koja se čuje svaki put kada bi jedan takav odlučio da ispali Cero, iz hodnika, tačno ispred njihovih vrata. Pogledali su jedno drugo u oči sa različitih krajeva prostorije, i na četvrt sekunde ugledala je tamo odraz sopstvenog šoka. Odma joj je već dobacivao katanu. Podigla je ruku i ugrabila je u vazduhu upravo kada se čitav zid spavaće sobe urušio u grmljavini. Udarni talas ju je odigao i bacio natrag u svoj ugao, a potom i na pod. Dejvid je sa Saigom uspeo da preusmeri udar, koji je na taj način napravio nov fin izlaz na balkon, al bez balkona.

Kroz razrušen zid upali su brojni članovi bivše i sadašnje Espade uz pratnju jednog Vasto lorda. Prilično redak prizor. Dejvid je bacio ka njima bombu (jedan od izuma na kojima je radio i koji mu je sad bio jedini pri ruci), neaktiviranu i u svakom slučaju beskorisnu protiv njih, ali ovi nisu imali vremena da prepoznaju predmet dok se ovaj obrtao prema njima. Lord je odbio bombu od sebe i zateturao se malo unazad.

Pazi!, viknuo je.

Emiru je ležala na podu kraj kreveta i štitila glavu rukama od udarnog talasa. Čula je povik i u sekundama koje im je taj blef podario, skočila je ponovo na noge, ispruživši ruku sa katanom. Sredila je par njih, ali su uporno navirali.

Dejv!, vrisnula je njegovo ime preko sobe, dok se on borio s jednim od njih. Izgurao ga je skroz do ivice stana gde se prevalio preko i nestao s vidika. Na kolenima, posmatrala je ceo prizor. Sve se odigralo sporo, kao kad puštate video-snimak kadar po kadar. Bilo je potrebno skoro čitavih deset sekundi pre nego što se čulo ’pljas’, udarac njihovih tela o pločnik. Zateturala se na noge i krenula na lorda. Probola mu je katanu kroz grudi. U ušima je čula hučanje reke i sopstveni glas koji je urlao psovke. Izvukla je katanu i probola je kroz stomak, pa opet i opet.

Bila je kod četvrtog ili petog uboda kad ju je nešto mlatnulo između lopatica i bacilo natrag od onaj izbrazdan sto, koji je i dalje samo čudom stajao na istom mestu. Bes je iz nekog razloga naglo iscurio iz nje. Spustila je pogled, zbunjena i ugledala crvenu mrlju koja joj se širila preko košulje. Tu nije bilo nikakve sumnje. Izlazna rupa bila je dovoljno velika da u nju stane loptica za golf. Da nije bilo krvi, krasio bi je isti epitet ko i njih.

S tom spoznajom došao je i bol. Kao da joj je neko kroz grudni koš žustro provukao četku od čelične vune za ribanje cevi. Bezmalo zamišljeno, podigla je ruku, pronašla rupu i zapušila je pomoću dva srednja prsta. Zastenjala je i pokušala da ustane, ali se stenjanje pretvorilo u kašalj i osetila je krv na jeziku.

Da se nisi pomerila pizda ti materina!

Taj povik čuo se iz nekog mladog grla i bio je veoma izobličen usled šoka i adrenalina. Iza lordova, pojavila se jedna njoj veoma poznata figura devojke. Erin. Crna rupa krasila je i njene grudi.///možda priča za drugi put, banovaće me zbog veličine posta ako i o tome krenem///

Izraz nelagode na licu lorda koga je izbola mogao se porediti sa licem koje bi napravio čovek nakon što bi mu dosadna muva sletela po treći put na ruku ili obraz. Gledali smo se svi tako par momenata.

Našao sam, rekao je jedan drugi i prekinuo ’tišinu’ (Ništa se nije ni čulo osim Emiru kako stenje). Nosio je pobednički crnu kutiju u desnoj ruci.

Emiru je zaškrgutala zubima, jače nabila prste u rupu u grudima i osovila se na noge, zanoseći se. Topla krv joj je poprskala grlo. Slobodnom rukom se naslonila na ivicu stola i ponovo pogledala ka lordu i Erin. Osetila je da joj se usne povlače sa stegnutih zuba pre nalik na osmeh nego na grimasu.

Ne teraj me da to uradim, Emiru, prkosno je dobacila Erin.

Dohvatila je rukohvat omanje katane koja joj je bila u blizini i stupila korak bliže njima dok joj je dah šištao kroz zube. Napolju, nad Karakurom, sunce se pojavilo i obasjalo kuhinju nijansama žute i narandžaste. Čula je šuštanje reke.

Kažem da me ne teraš...

Sklopila je oči i skočila ka njima.


***


Doživela je da bude i među dušama i među ljudima, ipak reinkarnacija je bila sasvim neko novo iskustvo, pogotovo nakon nasilne smrti. Probudila se na kamenoj površini, bacakajući se, jednom rukom tražeći rane, dok je drugom rukom stezala nepostojeće oružije. Telo joj se silovito trzalo. Nije mogla da diše. Gušila se.

Najednom je osetila snažan pritisak na mišici dok je kašljala, neko ju je cimnuo u uspravan položaj. Otprilike u isto vreme dok se uveravala kako na njenim grudima nema povreda, neko joj je recitovao sledeće:

Pozdrav buduća saveznice. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i telo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginula. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošla u Avorld.

Avorld? Šta?, lice joj se zgrčilo u grimasu, i dalje je pokušavala da dođe do daha. Ljudi oko nje su je utešno gledali i tapšali po ramenu, navodeći je da ustane. Sve što je ikada naučila kao da nije imalo svrhe u ovom novom tuđem telu. Te ruke nisu bile njene, ni te noge, koje su je jedva drhtavo održavale uspravnom.



Postoji i treći svet?


...

///ošla sam otale, nema potrebe da rpam ODOH DOĐOH itd///

Amai se konacno budi. Izgleda da je bila onesvjescena, ali ni sama ne zna sta se desava. Protrljala je oci i u tom trenutku zacula duboki muski glas koji joj je nesto govorio. Ustala se, namjestila svoju garderobu i kosu. Fino je zamolila nepoznatog strazara da ponovi ono sto je rekao. Kada je cula, sve je razumjela. Bila je jakog srca i nije se puno potresla. Pogledala je svoje tijelo i potvrdila da to nije ono isto staro. Jos jednom je namjestila sve na sebi i brzim krenula ka izlazu masuci i zahvaljujuci se.

A?

Reincarnation Temple B143d636cd61dec5c43009d593d91df4

Taisei je bio jako zbunjen slušajući tamo nekog lika kako mu priča  kako je poginuo i da se sada nalazi u nekom drugom svetu. Nije zamišljao ovako život posle smrti , ali dobro šta je tu je. Saslušao je čuvara šta ima da kaže i krenuo je da pravi neki mini plan u glavi šta dalje da radi. Zahvalio se čuvaru i krenuo laganim korakom ka izlazu u novi njemu nepoznat svet.

Reincarnation Temple 297?cb=20151105023154

dobaw dawn uwu >_swe se dewsiwo kawda sam howdawa niz pewsawcki pwelaz, i ownda me su mwe bwwwwwza kowa udawiwa ! o mi bozee. oh nwee uwu!!! biwo jeste weoma twagichno i mnowogo lyudi jesu pwakawi. izgweda da je wozac kowi bio mwoj pwewepi i pwediwni YUKITEWU-KUN!!~~  jestem wrlo tuwuzna awi mowam dowobiti swojy oswetu!! >:(
uwubicu ga za nyegowe gwehowe!! >0< izwini YUKITEWU-KUN  !!
btw, kowo su owi stwazawi?!

Pojavio se u hramu, zbunjen. Ispred njega je bio čovek, čudno obučen. Neobično za njegov svet. Stranac mu je ubrzo sve objasnio, bio je šokiran. Očekivao je da postoji neki, život posle smrti, zamišljao je ovo sve drugačije, bio je pomalo i razočaran. Ali, pre svega bio je častan vojnik, siguran je da će to nastaviti i ovom svetu. 


Poklonio se i izustio.


Biće mi čast, gospodine. 


Napustio je prostoriju i krenuo u nove pohode

,,Hmmm”, rekao je kada se probudio:,,Jel’ je to to?”, dodao je dok je po navici krenuo ustinuti sebe za ruku samo kako bi shvatio da li se probudio. Bio je budan.

Zbunjeno je stojao na sred njemu nepoznate sredine, okruzen nepoznatim glasovima. Brzo je cuo nekoga kako mu prilazi. Bio je to neki starac, sudeci po glasu. Objasnio mu je sta se dogodilo I kako sada stvari stoje.

Protezao se I bio je okrenut ledjima dok mu je starac objasnjavao situaciju.  Slepilo mu je korisno doslo kao izgovor. Znao je da se starac nalazi iza njega, ali ga je mrzelo da se okrene.

Tacno kada je starac zavrsio, ustao je I bez okretanja krenuo ka onome sto mu se cinilo kao izlaz, sudeci po glasovima u prostoriji I njihovom kretanju. Dok je kretao samo je dodao:
,,Pre nego utvrdim da smo saveznici i da je to sto govoris istina, zeleo bih nesto pojesti…”

Uputio se prema izlazu.
Pokusavao je da se seti sta se dogodilo pre nego sto se misteriozno nasao u toj dvorani, ali uz sav napor nije mogao. Odlucio je da ne forsira sebe

Svuda oko njega bila je tama.Trčao je preko plaže, pored prelijepog mora, koje u tom trenutku nije izgledalo baš prelijepo.Talasi su nervozno udarali o stijene koje su bile odmah do plaže.Mogla se osjetiti nervoza u svemu tome.Prešavši svega par koraka...Od tog trenutka kao da mu je neko izbrisao pamćenje.Svega se sjeća do tog trenutka.Tada, zatvorio je oči i bukvalno nestao.Nije bio pri svjesti ko zna koliko.Preminuo je ko zna gdje, i ko zna kada.

"Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld." - bile su riječi koje je čuo kada se njegova duša ponovo vratila u život.Te riječi izgovarao je hrapav glas, zvučalo je baš uvježbano.Kao da je to ponovio već milion puta.

Kada se osvjestio i čuo sve te riječi, provrtio je ih je kroz misli i još uvijek mogao shvatiti šta se dešava.Svega još par minuta mu je trebalo da "svari" sve te riječi i skonta šta je u pitanju.Nije mogao da vjeruje da postoji nešto ovako.Bio je sav blijed i isprepadan.

Hvala, dužnik sam vam.

Nakon izgovorenih par riječi, ustao je iz ležećeg položaja i krenuo u ponovno osvajanje.Njegovo novo tijelo mu se baš sviđalo.Bio je baš onako kako je čitav život zamišljao.

Dok je shinrai bio u velikome ratu na severu sveta shinigami carstva znao je da su male sanse da opstane borivsi se uz pomoc svoga zankputa dao je sve od sebe i uspesno pobedio demona.
Sekund posle smrti nebeskog demona Shinrai oseti hladnu ostricu koja ga je polako probadala sa strane njegovih ledja,ali pred samu smrt zacuo je reci poznate osobe

vreme je da odes znam da je tako najbolje...

Poslednja stvar koju je Shinrai video dok je padao lice drage osobe i veliku tamu koja je obuzimala svet.
Ubrzo Shinrai polako otvori svoje oci promrmlja nerazumno i uvide kristal koji mu prosledi upute.

Pihhh
reinkarnacija kazes...
izgleda da se ovde ne zavrsava moj pakao u stvari upravo je poceo...


izgovirivsi par reci upucenih velikom kristalu koji je osijavao iste boje kao i nebo koje je nekada poznavao samo se okrenu i nastavi svoj put dalje u nadi da ce naci odgovore na sva njegova pitanja o ovom svetu...

Broj reči: 166


Otvaravsi oci mutnog pogleda, prvo sto je mogao ugledati bila je mala plava svetlost. Kako bi mu se oci otvarale sve vise, iznenadjeno bi se zagledao u kristal. Pokusavajuci da se pomeri, svaka kost u telu bi mu sevnula. Mrmljajuci nesto samom sebi, u svemu tome prekide ga nepoznata osoba koja rece.

Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.

Par minuta gledao je nerazumno u njega. Pognuvsi glavu na sekund, samo je rekao.

Sta je ovo kog djavola? Pa ko zna, mozda bude zanimljivo!

Razmisljavsi o novom zivotu, pogledao je u cuvara koji mu objasni sta i kako dalje da radi. Ne bese njemu sve bas jasno, ali je bio zahvalan na ukazanoj pomoci cuvara. Okrenu se razmisljajuci u sebi.

"Pa ko zna. Mozda je ovo pocetak jedne nove avanture!"

Broj reči: 180

Probudio se gledajući u stare zidove hrama. Plava svetlos je polako plovila vazduhom. Podigao se. Počeo je razgledati sobu, zapazio je plavi kristal, izgledao je tako moćno, tako privlačno. Divljenje je prekinuto oštrim bolom u glavi. Glava kao da je htela da eksplodira. Krenuo je da se priseća, setio se da je umro herojskom smrti. Bol je prestao, opet je pogledao u kristal. Kristal kao da mu je govorio, govorio mu je o tami koju treba uništiti. Nešto mu je govorilo da treba da veruje kristalu. Ali onda ču zveckanje lanca i udaranje sablje o svetu zemlju hrama. Čovek reče: "Dobrodošao ovde savezniče, nadam se da će ti se svideti ovde." Neki glas mu je govorio da treba da sluša čoveka. Čovek se predstavio kao čuvar kristala, i rekao je novorođenom ratniku protiv tame da ga prati. To i učiniše, a našeg heroja je zaslepila svetlost ovog sveta...

Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.

Tik tak tik tak sve je pocelo tako sto je cuo u usima neko ko govori i mogao je saznati da se nalazio negde drugde na nepoznato mesto sto je bilo zanimljivo ali i cudno ipak.otvorio je oci spremajuci da vidi gde se nalazi ono sto je video je bilo potpuno drugacije a iznad njega kristal i ostali ljudi i takodje covek koji je govorio za zacudjenjem bi se iznenadio.

Kuuuuuuliraja.

pogledavsi oko sebe i tek skontajuci kad je malo bolje pogledao sebe barem nije bio go hjuh ipak je bio obucen.primetujuci da ljude zure u njega iz razloga setivsi se da na kosi moglo se videti rog koji je naravno bio manji ali izgledaju kao rogovi,pa dobro barem tako moze i da se upeca neku dobru ribu a mozda i ne.nije se dalje mogao setiti posto ga je bolela glava,barem se mogoa setiti ono zadnje kada su se svi borili protiv tame kada je ta osoba bila zaranea i da se to moralo spreciti i ako na kraju vise nije znao nista o svom svetu nadalje.kada je ustao i pomogao onaj strazar ko god.tad se razmislio da bi mogao naci kucu ili aparman barem dok zasad ne proveri kakav je ovo grad i ako nije zasad nekom mogao jos verovati,zatim bi video sunce koje je sijalo i protegnuo se kako bi se pokrenuo a kosu bi namestio kako se nebi videli rogovi naravno a nakon toga krenuo je dalje.

vidimo se momci bas ste kuliraja.

Pozdrav budući savezniče. Ovo je novi svet, ovo je novo mesto i tijelo u kom tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš tamo si poginuo. Ovdje je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld.

-- šta?

Hashirama se nasao u mermernoj prostoriji, visokih plafona koji su podupirani kamenim stubovima sa misterioznim, spretno radjenim gravurama. Ta vrsta arhitekture mu do sada nije bila poznata. Visoki zidovi cinili su prostoriju izuzetno akusticnom, te je, shodno tome, crnokosi mladic lako upijao reci koje su se ponavljale po nekoliko puta, odbijajuci se od hladne, mermerne zidove. Nista nije rekao, niti je bilo sta pitao. Znao je da je tu sa razlogom i da se nesto od njega ocekuje a on ce svoj razlog pronaci samo ako uskoci u napoznato u neustrasivom maniru. Hashirama je klimnuo glavom, dok se osmeh ,pun samopouzdanja, iskradao na licu mladica. Uz duboki uzdah i bez reci, krenuo je ka onome sto je licilo kao izlaz iz prostorije, pustajuci samo sopstveni instinkt da ga vodi.



Quote :

Theme :
Zadnje čega se sjećao bilo je to da je osjetio ogromnu bol i stezanje u predjelu srca.Nije znao šta se desilo nakon toga.Shinova duša bila je reinkarnirana u novi svijet, tačnije grad u kome tama nije imala prolaz.Tu su svi bili sigurni i nije bilo straha od tame.Shinova duša prešla je u novo, neiztrenirano tijelo.Dosta je tu trebalo da se radi da bi upsjeo u onome što je toga dana zacrtao.Naravno, kada je njegova duša bila renikarnirana i ubačena u to tijelo bilo mu je rečeno šta se desilo i slično.Kockice u glavi su mu se posložile tako da mu je sve bilo jasno.Naravno zahvalio se tim ljudima koji su mu to ispričali te krenuo u nove pobjede:

Hvala momci.

Kuillua bi se druzio sa svojim drugom Gonom, rastali su se i Kuill je bio teleportovan na neko zimsko mesto, na neki put. Kuill bi tada imao 16 godina, dolazio bi iz cuvene porodice Zoldyck.
Ali kada se teleportovao znao je da nema povratka nazad i da mora da nadje nove prijatelje sa kojima ce nalaziti put ka izlasku iz tog sveta.

Jojo se odjednom probudio u nekom mestu,drzao se za glavu jer ga je bolela a nije znao gde je,neki covek mu je re rekao da je umro,Jojo zacudjen  gleda u njega,pokusao je pricati sa njim ali mu  covek nije odgovarao,Jojo je radio nesto jako bito te se morao vratiti brzo,nije znao o kakvoj se tami radi i sta se dogadja,glavna stvarje bila da se vrati nazad u svoj svet,seo je na pod i malo razmislio,nije verovao da ce lako izaci odavde pa bolje da se upozna sa ovim svetom,pogledao je u svoje lepo telo,zacudjen pomislio je da je mladji alinije znao da je u istom telu,sa namrstenim licem je otisao odatle da nadjene nekoga ko moze da ga informise o ovom bizarnom dogadjaju.


hfff
Proces prenosa materije kroz sfere realnosti mu je bio mučan.Osećao je pomeranje i manifestovanje svake čestice organizma, i polusvesno je registrovao sve što mu se dešava, kao i sve što oseća.Umesto umirujućeg gubljenja sposobnosti egzistiranja, dobio je bujicu osećanja, i potresno cepanje i sastavljanje svojih ćelija.U celom tom procesu bio je samo ukočeni nezadovoljni posmatrač.Uz sav svoj umor i teskobu, osećao je neopisiv teror egzistencijalne krize koja je tokom ovog životopisnog putovanja uspela samo da evoluira.
Eh, šta je bilo sa idejom da sve postane crno?Ozbiljno postojanje je samo jedna mučna ponavljajuća petlja?


Nacuo je glasove koji su se zapitkivali da li se probudio, na sta je samo ustao, dajuci do znanja da jeste.
Nije ga zanimalo objasnjenje koje je dekica imao za njega, vec se okrenuo i nastavio sam istrazivati ogromnu gradjevinu u kojoj se nasao...

Polako je shatao sta se desava, ali je zato brzo prihvatio stanje stvari. Na licu mu se javio siroki osmeh, stavio je ruku na srce, stegao cvrsto majicu, te rekao...

,,DoBrO dOsLi Na KaRnEvAl BrAcO"

U trenucima buđenja, Musashi je osetio blagu, ali postojanu konfuziju. Njegove oči, naviknute na sumrak japanskih šuma i sunce koje sija kroz bambus, sada su bile usmerene na svetlucavi plavi kristal koji je pulsirao u srcu prostrane, kamene dvorane. Vazduh je bio ispunjen neobičnim, ali umirujućim mirisima, a pod njegovim nogama osetio je hladnoću glatkog kamena.
Dok se privikavao na svetlost, sećanja iz prošlog života počela su da se ukazuju u njegovom umu. Fragmenti brojnih dvoboja, zvuk mačeva, osećaj trave pod tabanima dok se kretao tiho i promišljeno - sve je to bilo tu. Sećao se i svog poslednjeg boja, borbe koja je bila toliko intenzivna da se činilo kao da su se nebo i zemlja spojili. A onda, ništa - samo mrak, pre nego što ga je ovaj novi svet obasjao svojom svetlošću.
"Pozdrav budući saveznice," rekao je jedan od čuvara, čije lice je bilo ozbiljno, ali prijateljski nastrojeno. "Ovo je novi svet, novo mesto, a telo u kojem tvoja duša sada boravi je novo. Iz kojeg god sveta da dolaziš, tamo si poginuo. Ovde je tvoja duša reinkarnirana. Dobrodošao u Avorld."
Musashi, sa svojim ratničkim srcem koje je još uvek kucalo u ritmu samuraja, prihvatio je ovaj novi svet kao izazov. Dok je razmišljao o svom novom telu i novoj sudbini, shvatio je da mu je ostavljena jedna stvar iz prošlog života - njegov neustrašivi duh.